Eco heritage "Task Force 2009"
22.07.2009., srijeda
(Day o) nedjelja, 19.7.2009
|
Sunćano jutro docekuje iscrpljenih svjetskih putnika. Putujem prema dogovorenom skupljalištu, Hrvatska Matica iseljenika, mjesto gdje će se u trenutku tako velika Zemljina kugla pretvoriti u ping pong lopticu…vodi me pozitivna energija, diskretan osmjeh na licu nadopunjen s pjesmom „easy like Sunday morning“… Od jedan put ćujem i prvo Dobro jutro, sa naglašenim R i iskrivljenim akcentom, neki avangardni hrvatski. Stižem na Hello, guten tag…oni me pozdravljaju, ja im uzvracam, dobar den, znajući kako cemo narednih 20-tak dana slagati istu sagalicu. Shvaćam da to nije san, ja sam jedan od njih, putnik. Uz prigodan govor dobrodošlice, ponešto hrane i pića „umorna lica“ sa pomalo stamežljivim osmjehom kreću u novu avanturu…(Sretan put, vidimo se u Koprivnicu, izgovori ona!!) Simpatičan znojavi debelko sa brkovima i raspetljanom košuljom čiji "GPS system" funkcionira na šemu: di skrenuti, još kolko dugo, jel mozemo proći autobusom… vozi nas do Jagnjedovec, mjesto koje u nekom riječniku bi bilo opisano kao: - mjesto koje se treba izmisliti. I eto nas ovdje. Dočekuju nas upravo oni koji su to izmislili, naši domaćini sa iskrenim osmjehom, puno ljubavi. Welcome or Dobro došli poželjeli su nam u Sun Villigu. Dojučerašnji urban život zamijenjen je sa ruralnim, gdje te umjesto zvukova auta, tramvaja i cepelina, probudi pijetao, gdje umjesto GeModificiranu hranu pojedeš ovu domaću - jednostavno čini me sretnim, vraća mi već pomalo zaboravljeno uživanje u životu. Sad netko kaže, ja bi rađe u grad, biti urban i kulturan nego na "seljak", a još na to će dodati da je ipak lijepše biti na moru al o tome ću samo reći: sve je to subjektivni doživljaj objektivne stvarnosti (M.S) ili stvar okusa. Dok pišem ovo, (slobodno nazovite kako god hoćete), motaju mi se rijeci jedne pjesme koja kaže: „you're yonung and life is long, and there is time to kill today", (dobro ste pretpostavili, radi se o Pink Floydu). Ubijali smo vrijem laganom šetnjom Koprivnicom, posjet nove gimnazije koja je, koliko me pamćenje služi među najboljih, ako ne i najbolja u Hrvatskoj. Mogu vam je opisati, podsjeća me na film „Prison Break“, ne obraćajući pažnju na svu onu tehnologiju 21st. unutra, a kad bi joj mogao dati ime nazvao bi je "Dom kapitalističke omladine", shvatili vi to kao kompliment ili uvredu. Pokušavam biti što kraći, ali sve više sam motiviran i neprestano me bombardiraju misli, tako da spomenit ću još ovo za kraj. Morali smo pronaći vremena i za Kulturno uzdizanje. Prisustvovali smo na izložbe Karena Oremuša -„Deconstruction/Reconstruction“ , čije otvaranje je bilo puno emocija i ponešto zaboravljenih misli. Odlučio sam, neću dužiti više. Boca na stolu odvraća mi pažnju, tako da je moram što prije isprazniti kako bi nastavio tamo gdje sam stao. Do tada... (i.c) (i ponešto ironije) |
